U subotu, 12. svibnja natjecao sam se na triatlonu u Murecku, gradiću na jugu austrijske pokrajine Štajerske na samoj granici sa Slovenijom. Mureck (slovenski Cmurek) ima oko 1600 stanovnika, a
ime je dobio po rijeci Muri. U povijesnim izvorima prvi puta se spominje 1145 godine kao
Mörekke. Na strmini pored mosta kojim se prelazi na slovensku stranu u selo Trate stoji stari grad Cmurek (kako ga zovu štajerski Slovenci koji žive pretežito u tom
području) koji je zapravo dvorac sazidan polovicom 12. stoljeća.
U Misseldorfu, prvom selu odmah do Murecka nalazi se jezero Röcksee veličine
17 ha i na tom jezeru se ove godine održao 10. Austrian Half Iron Triathlon, memorijalna utrka u čast Huberta Königa koji je umro 2006
godine.
Hubert König je bio dugogodišnji predsjednik pokrajinske triatlonske Štajerske
federacije (1990-1999), najzaslužniji za ravoj triatlona u toj austrijskoj pokrajini, jedan od organizatora prvog maratona u Grazu i inicijator popularnog i ekstremnog duatlona u Mürzzuschlagu. O gosp. Königu možete više pročitati u austrijskom triatlonskom časopisu Finisher iz 2008. godine
povodom 25. obljetnice triatlona u Austriji.
Danas memorijalnu utrku organizira njegova supruga Erika König-Zenz zajedno sa triatlonskim klubom iz Graza (MSC Graz).
Ove godine bio je to 10. po redu Austrian Half Iron Triathlon. Budući da je termin utrke na samom početku 5.mjeseca i da startnina u odnosu na druge triatlone te distance nije skupa i da je
mjesto održavanja na granici Slovenije i Austrije, zadnjih nekoliko godina postala već standardno odredište triatlonaca i iz Italije, Slovenije i Hrvatske koji s tom utrkom započinju sa sezonom
triatlonskih utrka.
Iako sam i nekoliko mjeseci unaprijed znao kako će mi ta utrka biti prva u sezoni i imao sam sasvim dovoljno vremena za pripreme, sa rezerviranjem smještaja i sličnim formalnostima sam se bavio
zadnjih desetak dana što obično volim napraviti prije. Tako nisam prespavao kao prošle godine u pansionu 50 m od zone tranzicije, već 2.5km od jezera, u Gosdorfu. U Mureck sam došao u petak
poslijepodne (od Varaždina preko Ptuja i Lenarta ima malo više od 1h vožnje), smjestio se i nakratko obišao bike shop Kolletnigg u centru Murecka u koji često znam doći i isprobati opremu. Već
prije nekoliko godina me privukla ljubaznost zaposlenika koji čim čuju da si iz Hrvatske progovore na hrvatsko-slovenskom. Ostatak dana sam proveo u društvu sa prijateljima iz Hrvatske tako što
smo prvo autom pogledali kako izgleda biciklistička dionica, slušali briefing organizatora i večerali. Gasthaus u kojem sam spavao okupirali su talijanski triatlonci iz Trevisa i društvo iz
Mađarske tako da smo imali ugodno gostoprimstvo.
O svakom detalju sam na vrijeme vodio računa tako da sam bio puno opušteniji nego prije na takvim utrkama. Ujutro sam prvi bio na doručku i dovoljno rano sam se autom dovezao do starta. Čim sam
izvadio bike iz auta na travu čulo se boom, svi se okrenu prema svojim biciklima i onda vidim prvi kotač i prazna guma. Ni na jednom treningu do tada nisam imao problema, a tjedan dana prije 3x
sam probušio. Prvo prošli tjedan u srijedu otišao sam gradskim biciklom gledati duatlon ligu na Aquacity, jer sam pretežno odmarao zadnje dane i radio samo lagane treninge i onda guranje bicikla
8km od Aquacitya do centra Varaždina. Mislim si tada, ajde bolje sad to pretrpim, pa me neće loša nesreća na utrci. Cijelo vrijeme sam trenirao sa gumom Scwalbe na zadnjem kotaču i Michelin Pro 3
Race na prednjem koja se već prilično izlizala tako da sam zadnji tjedan kupio gumu Vittoria Pro Rubino prvenstveno zbog boljeg gripa, jer je prognoza bila moguća kiša i mislio sam kako bih bio
sigurniji na nizbrdicama. Napumpao sam je nekoliko dana prije i na zadnjim treninzima je isprobavao. Činila mi se dobra sve dok nisam čuo dan ranije od nekih prilično loša iskustva s tom gumom.
Kako mi se probušila prije samog odlaska u tranziciju, a već je ujutro bilo jako toplo i sunčano, odlučio sam zamijeniti Vittoriu sa starom pouzdanom Michelin gumom i stavio novu zračnicu
Hutchinson koju sam imao spremljenu za utrku. U torbici sam imao još pjenu koju sam kupio prije nekoliko mjeseci, a kako nisam ni na jednom treningu imao problem, nisam je ni isprobavao. Marko mi
je dao drugu zračnicu koju sam stavio u torbicu ukoliko budem eventualno imao problema. Brzo sam posložio sve stvari u tranziciji i izašao van, ali sam se još nekoliko puta vratio samo da
isprobam gume.
Sve je izgledalo super i ubrzo je počelo plivanje žena i kategorije M55 koji su startali odvojeno od svih drugih ranije u 9h:15min. Marko je fotografirao, a mi ostali smo hvatali hlad ispod
drveća.
Plivanje: Dovoljno rano sam bio u neoprenu i krenuo se zagrijavati. Voda je bila idealna, mislio sam da će mi biti na početku veći šok s obzirom da mi je to bilo prvo plivanje vani u
neoprenu. Kako redovito treniram u bazenu nisam htio zadnjih 10-ak dana isprobavati plivanje u neoprenu u hladnom varaždinskom jezeru ili Jarunu da se ne prehladim, a znao sam da sam još bolje
spremniji u plivanju od prošle sezone. U odnosu na prošle sezone uveo sam skoro jednom tjedno dugo plivanje u bazenu bez pauze, ponekad i > 50x50m tako da sam znao da imam snage da isplivam
sve bez stajanja. Takvi treninzi su mi dodatno pomogli u jačanju psihe, jer kako od prije nekoliko mjeseci treniram plivanje u Vž sam, mislio sam da ću imati problema sa solo treninzima, a kad
sam vidio da jednako efikasno i plivam solo dionice, znao sam na startu u Murecku kako s plivanjem neću imati problema. Ta duga plivanja bez pauze u bazenu su mi bila i odličan trening sličan
utrci, jer sam točno mogao znati u kojem trenutku i nakon koliko minuta obično počinjem pri uzimanju zraka osjetiti ponašanje u želucu onog što sam prije uzeo. Na zagrijavanju se jedan austrijski
triatlonac zaletio frontalno u mene i sudarili smo se jako s glavama i nakon početnog šoka prvo sam pomislio jesu li mi čitave naočale. Baš me bilo briga što me zaboljela jako čeljust i što mi je
počela krv curiti iz nosa, a i austrijancu je natekla arkada. Brzo smo se nasmijali i vratili se na start. Glavna žena u organizaciji je rekla da je do starta 3 min. i svi su se opustili, a sudac
je nakon pola minute svirao start. Mnogi su za to vrijeme skidali i čistili naočale tako da ih je prebrzi start iznenadio i nastala je još veća gužva. Sve sam isprobao na treningu, ali udaranje i
primanje udaraca do prve bove osjetiš samo na utrci. Nakon prve bove situacija se uglavnom raščistila, dobro sam se orijentirao i pogađao bove i osjećao sam se kao i da nemam dioptriju od -3,
prvi krug sam plivao u jednoj grupi od 10 triatlonaca, a u drugom krugu sam još pojačao ritam zaveslaja i stigao veću grupu i odlično sam se osjećao, jer sam znao da konačno izlazim van sa većom
grupom. Plivao sam sve samo na ruke, noge bih koristio jako samo na 100m od bova. Nisam nikada izašao van toliko svjež i ne zadihan i taktika da budem što odmorniji za bicikl i trčanje je
uspjela. Tranziciju sam mogao još brže napraviti, malo sam petljao sa sunčanim naočalama nakon što sam stavio čarape i izašao sam van na bicikl sa skupinom sa 2 austrijanca i 2 talijana.
Bicikl: Brzo smo se poredali i počelo je međudržavno prestizanje, talijani bi napadali izvan sela, a austrijanci u selima, a ja sam im se tu i tamo ubacio i pridonosio da ne nastane neka
monotonija. Super sam se osjećao, prestizali smo ostale i međusobno se prestizali na laganijim uzbrdicama i svako opuštanje sam koristio da uzmem bidon i pijem i nakon 10.km sam uzeo pola
pločice. Na jačim usponima sam za razliku od svih dovoljno rano prešaltao u najniže brzine i ispočetka bi mi se činilo kako bježe, ali Matthias mi je prije utrke savjetovao da obavezno to radim
na ta 2 uspona, jer mnogi se prevare misleći da mogu izdržati na velikom prijenosu tako da sam unatoč zaostajanju na početku uspona do kraja uspona od cijele grupe dolazio prvi i puno manje
potrošeni. Sve je super išlo do 50 min. kada nakon drugog većeg uspona dolazi duga nizbrdica i na toj nizbrdici nisam kočio već samo gledao brzinomjer i nakon zavoja i nekoliko stotina metara na
aerobarima samo sam čuo zvuk bušenja i osjetio kako mi prednji kotač usporava. Inače cijelo vrijeme sam do tada jedino razmišljao gdje i kada da stanem na pišanje, jer već na početku bicikla sam
osjetio da bih mogao imati s tim problem. Probušila mi se 1km izvan mjesta Gnas pored skretanja za Raning i stao sam točno pred kapelicu. Prvo sam pomislio kako me Bog kaznio i kako ću odustati.
Onda nakon par sekundi sam odlučio da je najbolje olakšati si mjehur i vidjeti kako dalje. Izvadio sam pjenu i stisnuo kad ono sva pjena po kotaču i rami. Ventil na spreju je bio za autogumu i
preširoki. Počeo sam mijenjati zračnicu, pogledao prema kapelici i zahvalio se da mi je Marko dao zračnicu. Nervoza se pojačavala kad sam pumpao pumpicom, a prošlo je sigurno više od 10-ak onih
koji su bili iza moje grupe koja se već daleko otisnula. Brzo mi je stao jedan austrijski triatlonac vidjevši da pumpam i radim Sizifov posao i izvadio patrone s komprimirajućim zrakom i napumpao
za par sekundi. Izgubio sam desetak minuta i krenuo voziti dalje, prvo mi je trebalo neko vrijeme da zagrijem ponovno mišiće, i držao sam visok ritam 20km do skretanja u drugi krug. Ubijalo me
što sam znao da vozim brže nego ranije s grupom, a nisam nikoga prestigao. Na skretanju u drugi krug nalazila se okrjepna stanica i u tom trenutku imao sam polupuni bidon od 1.5L i puni od L koji
se već dobro zgrijao i u nadi da ću dobiti običnu vodu, bacio sam puni od 1L i kad sam dohvatio bočicu od 0.5L i probao gutljaj i shvatio da je to mineralna voda i još topla, ubrzao sam još jače
samo da ne stignem razmišljati kakva sam ja budala. Cilj mi je bio da čim brže nekoga stignem prije onih uzbrdica i da tada zajedno s njima vozim do tranzicije i odmorim se za trčanje, jače sam
tiskao jer sam pogledao nebo i izgledalo je da će ubrzo pasti kiša. Na ulazu u Wittmansdorf nakon 35 km prestižem dvojicu, onda još dvojicu, i na prvom jačem usponu počinje padati lagana kiša.
Prolazim nesretnu nizbrdicu, pogledam kapelicu i pomolim se i stiskam još jače da izbjegnem oblak i pljusak i da me uhvati kiša nakon tranzicije. Nisam uspio, 15-ak km prije tranzicije vozio sam
po strašnom pljusku. Prestigao sam ih ukupno 8, a zadnjeg sam stigao 10km prije tranzicije i tako je jako padalo da je on vozio šlepajući se za traktor s prikolicom samo da mu ne pada u lice i da
ga zaštiti. Kažem mu na njemačkom da idemo dalje, ali on nije bio baš tako više energičan i sretan. Tih zadnjih km brzina mi je pala na 25km/h jer jedva da sam vidio što iako naočale koje nosim
super mi zatvaraju lice. Nije mi bio toliki problem što vozim po kiši, jer sam trenirao i po gadnijoj kiši, već sam se osjetio demotiviran. Stiskao sam jače, imao puno brži drugi krug potpuno sam
nego prvi do bušenja i onda nisam uspio izbjeći kišu na biciklu. Izbjeći kišu sam htio na biciklu, jer sam znao da bih mogao imati problema na trčanju zbog mokrog dresa i pothlađivanja.
Ukupno vrijeme bicikla: 3h:01 min., bez stajanja 2h:50min (udaljenost: 88.80km). Prošle godine sam vozio 2h:52 bez kiše i bez stajanja. Grupa koja me ostavila vozila je oko 2h:40min. Na
treninzima sam vozio i brže. Ovdje je zapis do 62.km, tek sam kasnije skužio da mi je Garmin jednostavno stao, pretpostavljam zbog
kiše..
Trčanje: U tranziciju sam došao mokar kao miš. Relativno brzo sam je napravio, pazio sam na redoslijed oko skidanja kacige da ne dobijem penalty od 5min. kao prošle godine na izlasku iz
tranzicije. Prvo sam uzeo tenisice koje sam pripremio i unutra su bile druge čarape, ali je sve bilo mokro, pa sam ostavio na nogama potpuno mokre čarape i sjetio se da imam druge, suhe tenisice
u ruksaku u kojima sam došao u tranziciju i stavio njih i krenuo. Taktika za koju sam trenirao je bila da trčim 3x7km progresivno ubrzavati počevši sa 5min/km dok ne dođem k sebi i počnem
normalnije disati. Odlično sam se osjećao i nisam htio raditi greške kao prije da me netko povuče, već sam se držao svojeg plana i tempa, jer sam znao da sam mjesecima trenirao upravo tako da ne
radim više pogreške u tempu. Bilo je izuzetno sparno, ali kako meni tako i svima, jedino na početku sam imao osjećaj kao da mi je zima. Produžio sam vrijeme trčanja na tom tempu i na 10 km i
negdje na 12km kad sam pogledao da nema šanse da i uz taj tempo trčim za vrijeme osobnog rekorda, trčkarao sam tek tako da dođem do cilja.
U cilj sam ušao nakon 5h:41min.
Nakon svega iskreno bio sam razočaran, jer znam da mogu bolje. Nisam htio odustati iako sam nekoliko puta to pomislio i zbog toga jer sam pred utrku pročitao tekst ironman triatlonke Lindsey Corbin: 'Why I will never quit'. A i trenirao sam
nekoliko mjeseci i veselio sam se prvoj utrci, pa sam htio doći do tog cilja.
U pripremama i trenažnom procesu sam puno više nego prošlih sezona dao naglasak na intenzivnost i na brzinu i već na samim treninzima sam bio jači nego prije. Trebam poraditi još na
izdržljivosti.
U odnosu na prije primjetio sam da od svih half ironman utrka najbrže sam krenuo dalje s treninzima i da najmanji umor osjećam. Odmorio sam 2 dana i u utorak sam već trčao dionice, a jučer sam
imao štoping na 1000m i plivao sam još brže nego prije mjesec dana i nastavio sam trening sa brzim dionicama 100 i 50m.
Za 2 tjedna idem na Bled na novi half ironman, a ovaj vikend ću se ipak natjecati kao dobar trening na duatlonu u Donjoj Stubici.
Na kraju želim čestitati prijateljima, hrvatskim triatloncima Andreju Vištici na pobjedi u Murecku, Željki Šaban na odličnom 2.mjestu i Marinu Koceiću na 3.mjestu. Također Vinko Vrebac (Cole),
Matthias Kulstrunk i Boris Cvilinder su odradili odlične utrke. Ostalima koji su bili primorani odustati zbog teških vremenskih uvjeta želim da rasture na sljedećim utrkama, a budući da sam u
Murecku vidio i prijatelje iz Slovenije i njima čestitam na postignutim rezultatima.
Rezultati
Fotografije Marka iz Triatlon kluba Swibir
Triaguide foto
Write a comment