Loveman Slovenian Half Iron Triathlon 2011.

Izvještaj nisam odmah krenuo pisati, jer sam želio da prođe nekoliko dana da se odmorim i da nekoliko puta izvrtim u glavi sve dojmove i emocije koje sam doživio protekli vikend. Čuo sam danas zanimljiv komentar da oni koji su zadovoljni nekom utrkom odmah napišu izvještaj, a oni koji kasne s objavljivanjem često su nezadovoljni postignutim rezultatom i izvedbom. Ja se s time ne slažem i iako cjenim puno kada netko napiše neki izvještaj brzo ipak sam mišljenja da za one malo ljepše riječi treba proći neko vrijeme.
Odakle da počnem? Mogao bih kratko i jednostavno napisati da sam ljetos dosta trenirao i da sam završio još jednu lijepu utrku, definitivno najljepšu u kratkoj triatlonskoj karijeri i da sam jako sretan. Međutim, upravo jer sam se posebno lijepo i sigurno osjećao tokom cijele nedjeljne utrke zahvaljujući organizatoru koji se potrudio oko mnogih stvari, želim se iz zahvalnosti osvrnuti na još jedan poseban dan kojeg sam doživio. Malo sam se pribojavao svega kako ću se snaći na takvoj za mene velikoj utrci budući da sam otišao prvi puta sam na triatlon u inozemstvo (iako je to za neke samo susjedna Slovenija ipak je druga država, a u tom dijelu Slovenije nisam nikada prije bio). Baveći se aktivno triatlonom zadnje dvije godine pored učenja kako trenirati uspio sam puno i naučiti i bolje se nositi s osjećajem samoće.U tom smislu ne mislim na onaj pojam kad nemaš trenutno nikoga bliskog pored sebe, već da si svjestan da možeš baš u svakom trenutku živjeti sam na nekom pustom otoku i da se ne moraš bojati niti stalno preispitivati kako preživjeti.
Planirao sam završiti lijepu sezonu triatlonskih natjecanja sa svojom 2. utrku halfironman formata (1.9km; 90km; 21.1km) i nakon što sam odustao od još jedne austrijske opcije odlučio sam se za nastup u susjednoj Sloveniji, u Bledu. Za Bled sam se zainteresirao pričajući sa kolegama, triatloncima iz Triatlon kluba 042 i čitajući impresije mnogih drugih hrvatskih triatlonaca koji su se tamo natjecali prošle godine kada je održana prvi puta triatlonska utrka tog formata koja je ujedno bila i dvojno državno prvenstvo (Slovenije i Hrvatske) u halfironmanu.
France Prešeren, veliki slovenski pjesnik, rođen u selu Vrba pokraj Bleda, opjevao je taj kraj i izrekao nadahnute misli o Bledu: 'Nema ljepšega mjesta u Kranjskoj od ovoga drugog raja, punog šarma i ljupkosti.' Poznati engleski prirodoslovac Sir Humphry Davy proglasio je početkom 19.stoljeća bledski kraj 'najljepšim što ga je vidio u Europi', a kad se na takvom mjestu održava natjecanje u sportu kojeg obožavaš neizbježno je rađanje nove ljubavi.
Subota 17.9.
U smjeru Bleda krenuo sam automobilom u subotu u rano poslijepodne i iz Varaždina sam stigao za malo više od 3 sata uz ugodnu vožnju vozeći se po slovenskoj autocesti od Ptuja. Iako sam trenirao i spremao se za utrku nisam bio do nekoliko dana prije siguran da li ću uopće moći tamo otići. Inače takve organizacijske stvari volim puno ranije riješiti tako da nemam brige o tome one zadnje dane pred utrku kada bih jedino trebao razmišljati kako što bolje spavati, odmarati se i vizualizirati samu utrku. Jako sam se veselio što je ipak sve polako išlo u smjeru toga da ću otići tamo. Kada sam uspio uplatiti kotizaciju zadnji dan za prijave i to na način da sam slučajno doma odlučio pogledati radno vrijeme slovenske banke u Ormožu (25 km od Varaždina) i u 16 sati vidio da je radno vrijeme do 17 sati, sjeo na bicikl, napravio neplanirani sprint trening do tamo i uspio to rješiti plativši proviziju zbog koje bih i svaki dan radio takve vožnje, još više sam bio odlučan u namjeri da dam sve od sebe ako na kraju i dođem u Bled na start. Sve zbog takvog rješavanja u zadnji čas poslao sam nekoliko mailova zadnji tjedan kako bih si uspio naći smještaj i nakon nekoliko pokušaja imao sam sreće i čim sam u subotu stigao smjestio sam se u Pansion Mlino u glavnoj ulici (Cesta Svobode), 2km od samog centra odmah do jezera. Budući da su se neke okolnosti, nažalost, zadnji dan prije samog puta promijenile, kada sam tražio smještaj gledao sam da budem što bliže Bledu iako u okolnim selima se može naći jednako ugodan i jeftiniji smještaj. Nakon što sam sredio sve u vezi smještaja krenuo sam prema mjestu (Mala Zaka, udaljena autom od centra Bleda cca 4km) u kojem se održavao 'festival triatlona' . U subotu su održane utrka Europskog juniorskog kupa u triatlonu, lumpi triatlon za one najmlađe, triatlon za sve i za štafete i olimpijski triatlon. Na tom mjestu se nalazi veslački centar i ovdje je početkom rujna ove godine održano Svjetsko prvenstvo u veslanju. Našao sam se s kolegom iz Varaždina, Vanjom i njegovom djevojkom koji su stigli dan ranije. Vanja se također natjecao i postigao je još jedan odličan rezultat. Malo smo razmjenili dojmove sa Željkom Šaban i Markom i podigli startne brojeve. Vanja je odlučio otići odmarati se, a ja sam bio sam pa sam prvo malo lunjao okolo da istražim gdje je start, tranzicija itd.., upoznao se s ostalim hrvatskim triatloncima koje sam do sada znao iz viđenja na domaćim utrkama i uputio se slušati briefing.
19:00 upute organizatora u vezi utrke (race briefing) - Počeo je točno, nakon pozdravnog govora glavnog organizatora utrke, poznatog slovenskog triatlonca Mire Kregara na slovenskom i engleskom jeziku uslijedila je Power Point prezentacija s uputama. Sve sam bitnije stvari već prije znao jedino kada sam doma prethodnih dana gledao prognozu brinulo me što su najavljivali moguću kišu. Na kraju brifinga najavili su da će tijekom utrke biti suho i sunčano vrijeme i tako je i bilo do kraja utrke.
19:30 pasta party
Nedelja 19.9.
20:30 - 4:00 spavanje - Spavao sam dobro, jer sam bio umoran od samog puta i iščekivanja utrke. Prvi puta sam se probudio oko 2 sata, jer sam valjda sanjao da sam zakasnio na start pa sam provjerio još jednom jesam li navinuo budilicu i na mobitelu i na Garminu (za svaki slučaj). Digao sam se u 4:00 da ipak ranije doručkujem, jer sam naviknut da i prije kraćih triatlona jedem dosta ranije i još sam nekoliko puta provjerio imam li u ruksaku sa sobom svu opremu. Prije spavanja sam platio noćenje, i domačini su mi ujutro pripremili lunch paket za poslije, budući da je utrka bila u vrijeme doručka u pansionu. U 5 sati sam izašao van, malo se razgibao i krenuo autom prema Maloj Zaki. Tamo sam došao u 5:15 i već je na parkingu ispred zone tranzicije bila mala gužva. Polako su svi dolazili, većina automobilima, ostali na biciklima.
5:45 - 6:45 - Otvorena zona tranzicije (bike check in) - Kad sam provjeravao bike još na prakiralištu skužio sam da bi mi dobro došla čeona lampa da u noći lakše vidim, ali brzo je sve od pristizanja ljudi postalo osvjetljeno. Ušao sam među prvima u zonu tranzicije da izbjegnem gužvu, da u miru izaberem mjesto dok još nikoga nema i da lakše zapamtim. Iako nas je bilo samo stotinjak natjecatelja dobro je vježbati takve stvari za ubuduće. Na početku je zona bila osvjetljena reflektorima i iako sam imao sve spremno to vrijeme od 1h je brzo prošlo, počelo se daniti, pozdravio se s Vanjom, obavio wc, uzeo neopren i već je bila obavijest kako se zatvara zona. Krenuli smo prema startu. Većina se nije uopće prije starta zagrijavala s plivanjem. Vanja je odlučio ipak bar malo skočiti prije starta i napraviti nekoliko zaveslaja, ja sam samo probao kakva je voda. Pazio sam na vrijeme i nisam s ničim kasnio, ali sam trebao ranije se zagrijati s plivanjem, jer kad smo 2 minute prije starta skočili u jezero jer je start iz vode tih 2 min. su mi bile koma na mjestu izdržati. Voda uđe kroz neopren, razbudiš se odmah i hočeš krenuti plivati, a moraš na mjestu plutati.

7:00 start - Tko je bio bar na jednom triatlonu zna kakav je start. I ovdje nije bilo nimalo drukčije. Dobio sam nekoliko dobrih udaraca, ali s neoprenom je to bar lakše izdržati. U odnosu na halfironman u svibnju u Murecku imao sam katastrofalan start. Tamo sam odmah uhvatio ritam, a ovdje prvih 200m sam se baš jako mučio, nikako nisam mogao uhvatiti disanje. Vjerojatno zbog adrenalina, hladnoće i borbe da ne primim baš stalno neki udarac kao da sam ostao bez zraka. To mi se prvi puta dogodilo. Već na prvoj bovi sam uhvatio svoj ritam i držao ga neovisno izlaska i skoka u drugi krug sve do kraja. Od druge bove do izlaska van pobjegao sam svojoj grupi, nakon skoka sam nastavio svojim još malo bržim tempom i odmah nakon skoka sam imao osjećaj kako me sustižu. Plivali smo opet zajedno do prve bove, a nakon sam plivao s jednim natjecateljem rame uz rame do malo prije izlaska kada je on zaostao ili ja ubrzao. Iskreno izašao sam van, a da nisam uopće bio zadihan i da je trebalo još plivati mogao bih bez problema. Iako imam odlične plivačke naočale sa žutim staklima i inače dobro vidim (kratkovidan sam i imam dioptriju -3 i -3.50, a ne nosim leće) ovdje u drugom krugu nakon zadnje bove sam stvarno slabo vidio i to me najviše brinulo, jer sam imao osjećaj da plivam puno sporije nego što mogu. Od one situacije kada sam bio bez zraka osjetio sam da bih trebao na pišanje i plivajući cijelo vrijeme sam si glavu razbijao kako je moguće da mi je sila, a obavio sam wc neposredno prije starta. Osjećaj da moraš, a ne možeš mi je bio problem, ali znao sam da ako i stanem plivati da neću moći samo tako onako u miru. S plivanjem sam zadovoljan jer se nisam uopće izmučio kao prije na utrkama, ali kad sam poslije vidio rezultat jasno mi je da sam lošije plivao od onoga kako mogu. Na plivanju nisam nosio Garmin tako da nisam mjerio koliko je točno bilo, ali u odnosu na halfironman u Murecku činilo mi se dosta duže iako sam tamo kad sam izašao van bio više potrošeni.
Vrijeme plivanja(1.9km): 38:41

Prva tranzicija: 4:07 - Ovaj put sam neopren relativno brzo skinuo, jer sam vježbao zadnjih mjesec dana što brže skidanje. Sporije mi je išlo s navlakama za ruke koje sam prvi puta stavljao na nekom triatlonu i bio sam prespor jer sam na trenutak stao i razmišljao da li da ipak vozim bez čarapa. To sve sam odlučio prije, a opet su mi gluposti padale na pamet. Vrijeme mi je uzelo i stavljanje biciklističke majce na mokro triatlonsko odijelo, ali kasnije na biciklu zbog toga nisam nimalo zažalio.
Bike: 3:04:37 - Iskreno kad sam prvi puta na internetu vidio profil staze veselio sam se takvoj stazi, jer iz dosadašnjih utrka ove godine mi je dosta odgovaralo kad su neka brda. Biciklistički segment utrke je potpuno promijenjen u odnosu na prošlu, prvu utrku 'slovenske polovičke'. U subotu kad smo pričali sa Željkom Šaban i Markom rekli su nam da su otišli malo autom u izvidnicu vidjeti stazu da odluče koji profil kotača staviti i nisu baš bili oduševljeni jer čak iz auta nije izgledalo nimalo lako. Ja sam nakon brifinga razmišljao da makar po noći malo vidim cestu, ali ipak sam otišao spavati, jer sam znao da sam stvarno trenirao puno bicikl i osjećao sam se puno jači i sigurniji nego na svom prvom halfu. Nakon izlaska iz tranzicije već nakon prvih 100m kreće uspon dugi cca 700m na kojem odmah je bolje prebaciti u niže brzine.  Prvih 10km stalno gore dolje sa usponima na kojima se već nakon tih početnih par km sasvim dobro digne puls i zagriju mišiči nakon plivanja. Zatim dolazi spuštanje od 2km kad si misliš da je super se tak spuštati, ali kak bude se tek penjati, pa se prolazi preko mosta rijeke Save Dolinke i skreće se kroz mjesto Slovenski Javornik na cestu koja ide prema Jesenicama. Poslije se vozilo 3x16km (8km u jednom smjeru i vjetar u leđa i bočno s okretom na kojem je bila okrjepa, a 8km natrag vjetar u prsa do okreta i tako 3x) na dosta valovitoj cesti, zadnja 2km prije okrjepe ravnica. Taktiku sam imao da do okrjepe stiskam jako i koliko mogu, a vraćajući se natrag ionako zbog vjetra mi je bilo teže pa se nisam trudio tako jako kao u suprotnom smjeru. Do tih okreta prestigao sam samo dvojicu, a na početku iz tranzicije mene su na prvom brdu prošli odmah dvojica sa TT biciklima tako da sam bio na nekoj pozitivnoj nuli. Do ceste gdje su bili okreti mučilo me što baš nikoga ispred sebe ne vidim, čak i kad sam napravio prvi okret vozio sam potpuno sam i nikoga nisam vidio. Sjetio sam se što sam prije pročitao na blogu od Andreja kako on u takvim situacijama ima osjećaj kao da vozi na treningu pa izgleda kao da ne ideš dovoljno jako kao kad je netko ispred na dopuštenoj zavjetrini.  Bilo je dosta sudaca na motorima s jedne i s druge strane, ali unatoč tome vidio sam da se kršila zabrana. U 2.krugu su me trojica prestigli koji su se nastavili voziti na nedopuštenoj udaljenosti. Kako nisam baš nikoga imao ispred da mu se i približim na dopuštenu udaljenost, prepoznao sam po dresu hrvatsku triatlonku Ivu Tomić u suprotnom smjeru pa sam pamtio svaki put gdje smo se ranije mimoišli i tako sam najbolje provjeravao kojom brzinom vozim u odnosu na druge. U početku 3. kruga više nisam mogao razmišljati o onom osjećaju da bih možda trebao stati na wc i odlučio sam izgubiti 2min i stao sam na nekom prilazu i konačno mi je bilo lakše. Više od 60 km sam se vozio tako i čim sam ponovno sjeo na bicikl bio sam kao nov. Prije te stanke sam se okrenuo i vidio sam da je 1min iza mene Sebastjan Omerzo iz Triatlon kluba Krško kojeg sam upoznao na olimpijskom triatlonu prošle godine u Splitu. Okrenuo sam se 3. puta na okretu kod okrjepe i nedugo nakon toga me stigao Sebastjan i stao je da popričamo, a ja sam mu iz straha rekao da bolje da gas da sad kad se već vraćamo i njega i mene ne kazne za draftanje. On je dobro vukao do skretanja prema mostu, pa sam ga prestigao i onda nakon mosta je već počeo rock n'roll.. Od 40km/h došli smo na 20km/h vozili smo se već tako 1km uzbrdo i onda po nekoj logici obično dolazi lakše, ali ne i tamo, već se vučemo sporo i onda evo tabla 14% i tako uzbrdo još 1km. Na početku tog dijela Sebastjan je zadao tempo i prestigao me, ali je brzo i on ipak odlučio malo lakše, a meni je iskreno bilo teško, ali malo na noge malo sjedeći uspio sam izvoziti. Još sam u to vrijeme i uspio se našaliti i viknuti mu da je možda bolje da stanemo i da nosimo bicikle do tranzicije. On mi je odgovorio da je to samo zbog naših kilograma, a ja sam si mislio da nismo loši ako se još možemo i smijati sami sebi. Poslije tog brda Sebastjan se brzo oporavio i ubrzao na 1min ispred, ali sam ga kroz tih 10km uspio ponovno stići te smo zajedno ušli u tranziciju.
Na biciklu sam se jako dobro osjećao i mislim da sam dosta grizao. Na početku nakon izlaska iz tranzicije na prvom usponu osjetio sam bol u donjem dijelu leđa i prvo sam pomislio kako je to od jutarnje temperature i bio sam mokar, ali onda sam se sjetio da sam u četvrtak imao berbu i nosio na leđima grožđe. To je definitivno bila pogreška u pripremama pred utrku, ali budući da sam bio najmlađi u berbi i mislio sam da nema veze što inače ne pijem to vino ipak je red da pomognem. Prvih nekoliko km na biciklu sam si itekako mislio da bar nisam imao takav fizički posao zadnji tjedan i još sam više shvatio koliko je potrebao pravi odmor na vrijeme. Kako je puhao stalno neki vjetar nisam bio toliko žedan kao npr. na halfu u Austriji kada sam već na 75km popio oba bidona od 1.5l, ovdje sam računao s tim da zbog vjetra ću imati osjećaj da nisam žedan, ali svejedno sam popio samo 1 bidon od 1.5l u kojem sam otopio 2 powerbar gela. Nakon 90km vratio sam se s drugim netaknutim bidonom. Na okretu gdje je bila okrjepa nisam uzeo ništa ni u jednom krugu. 

Vrijeme bicikla (90km): 3h:04min



    Ovdje možete vidjeti još od organizatora Garmin profil biciklističke staze - Garmin 

Druga tranzicija: 01:29  - To mi je bila bolna točka na 1. halfironmanu u Austriji kada sam se vratio s biciklom i otkopčao sam nehotice kacigu prije nego sam odložio bicikl. Izašao sam tada isto brzo izvan tranzicije, ali čekali su me suci s kaznom (penalty) 4min., jer nisam postupio sukladno pravilima natjecanja. Nisam se žalio, jer cjenim pravila uostalom o tome i učim svaki dan, ali sam upitao suca na njemačkom da li stvarno pune 4min. Stajao sam tamo pored i da sam bar za to vrijeme nešto popio. Jednostavno sam se čudio sam sebi kako sam glup i nespretan da sam na takav način izgubio 4min. Da ne pričam koliko sam se stojeći ohladio, a taman kreneš trčati nakon 90km bicikla. O tom scenariju sam poslije dugo razmišljao na mnogim treninzima i nipošto nisam želio da mi se to ponovi tako da sam bezbroj puta u glavi vizualizirao koje stvari po redu radim i čak sam i vježbao simulacije kada sam se vraćao s dugih biciklističkih vožnji. Trenirao sam mozak da kada se približavam zadnjih par km mi ništa previše ne odvlači pozornost i brojao sam si što točno i kojim redoslijedom moram napraviti kako bih bio što precizniji, efikasniji a time i brži. Ovaj put sam to bez greške napravio, brzo sam obukao tenisice, stavio kapu i naočale, uzeo 1 gel koji mi je odmah nakon nekoliko stotina metara ispao (hvala Marku i navijačima iz Zadra što su mi u 2. krugu nakon 6km ga dali!) i krenuo na trčanje. Prvih 6km sam dosta dobro išao, ali sam pazio na tempo da ne idem prebrzo i da se prerano ne zakiselim. Trčalo se 3 kruga po 6km + dodatna 3km oko prekrasnog Bledskog jezera. Poseban ugođaj jezeru daje otočić s crkvom Uznesenja Marijina, čiji barokni toranj izviruje iz bujnog zelenila. Crkva je inače sagrađena na temeljima predromaničke kapele i kasnije gotičke crkve sredinom 17.stoljeća. Tada je sagrađeno i 99 kamenih stuba koje vode od pristaništa sve do vrha otočića, gdje se može razgledati crkveni muzej, ali i pozvoniti na 'zvono želja' iz 1534. godine. Postoji i legenda o 'potonulom zvonu' koja kaže da će se svakome vjerniku ostvariti želja ako 3 puta zazvoni na staro zvono. Ipak nisam bio tako brz i odmoran da bih otrčao na otočić i pozvonio, ali svejedno sam čak 3 puta kako sam kružio oko jezera se sjetio te legende sa željom da stignem do cilja.
Malo o Bledskom jezeru:
nadmorska visina jezera - 475m
dužina jezera - 2120m
širina jezera - 1380m
Površina - 144 ha (1.44km kvadratnih)
Najveća dubina - 30.6m
Najviša temperatura vode ljeti - 26 stupnjeva
Prirodna obnova jezerske vode - 3.6 godina (meromiktičko jezero)
Kažu da jezero pruža nezaboravne slike u sva godišnja doba: u proljeće kada se ozelenjele krošnje ogledaju u njegovoj tirkiznoj vodi; ljeti kada elegantni labudovi i drvene brodice klize po zlaćanoj površini dok kupači traže osvježenje u svježoj jezerskoj vodi; u jesen kada se u jezeru prelijevaju tople boje požutjelihkrošnji ili zimi kada mraz i led oboje sve u bijelo.
Noću, kada se tisuće svjetala treperavo razlijeva po jezerskoj vodi, Bled postaje čarobnomjestoiz priče, a čarolija koja vraća u prošlost nastavlja se danju romantičnom vožnjom u starinskoj kočiji oko jezera ili u pletni (tradicionalnim drvenim brodićem na vesla dugim 7m kojima lađari prevoze ljude na otočić). U 3. krugu mi je već bilo dovoljno teško da sam i na trenutke pomislio o nekoj romantičnoj priči, ali zbog stalnih promjena tempa sam se brzo morao osvjestiti. Na trčanju su bile 2 okrjepne stanice, jedna u samom kompleksu blizu cilja odnosno starta i druga (prva na izlasku iz tranzicije) 3km udaljena točno ispred pansiona u kojem sam spavao (Pansion Mlino). U svakom krugu uvijek sam stao samo na toj okrjepi, jer je bila na mirnijem mjestu. Što se tiće samih okrjepnih stanica - jednom riječju za mene savršene! Na njima je bilo voda, izotonik, coca cola, voće (banane, jabuke, lubenice), čokoladice. Osim toga ljudi koji su se brinuli oko toga svega jako srdačni i veseli, bodrili u svakom krugu svakog natjecatelja.
Kako se trčalo oko jezera trčali smo stazama po kojoj je šetalo mnogo turista, međutim organizator je postavio ljude na kritična mjesta koji su fučkama upozoravali turiste da pripaze i to je super bio potez organizatora, a na neke neoprezne turiste se opet ne treba ljutiti. U drugoj polovici 19. stoljeća vizura jezera bitno se promijenila - sagrađene su vile, hoteli, uređeni parkovi, šetališta, a početkom 20. stoljeća Bled je najljepše lječilište Austro-Ugarskog Carstva koje privlači europsku aristokratsku elitu. Nakon Drugog svjetskog rata Bled posjećuju i brojni političari i državnici jer je tu smještena Vila Bled - rezidencija predsjednika Tita, danas adaptirana u hotel najviše kategorije. Osobno nisam uspio prepoznati nijednog političara ili nekog kako se ono kaže celebrity-a na šetnici dok sam trčao niti me to tada zanimalo, ali sam zapazio skupinu japanskih turista kako su se brzo svi maknuli sa staze i postrojili jedan kraj drugoga na travi i svi se naklonili i pljeskali. Osim te situacije, bilo je i ostalih spontanih kada bi obični ljudi koji su uživali i šetali se nešto ohrabrujuće doviknuli ili zapljeskali. Imao sam osjećaj kao da mnogi od njih i znaju kakva se utrka održava taj dan. U prilog tom mišljenju i sam vlasnik pansiona u subotu me došao pozdraviti i pitao me da li nešto možda posebno trebam znajući da je triatlonska utrka. Znam da bi rado on zaradio, ali opet ti je drago kad vidiš da si stranac pa makar i u susjednoj Sloveniji, a da netko ti je spreman i dodatno pružiti pomoć.
Zadnja 3 km više nisam imao snage ni da pojačam iako sam htio, stigao me Blaž Kavčić s kojim sam se u cilju upoznao i dotrčao sam do cilja. Pri samom ulasku čuo sam pljesak organizatora i kako se spominje moje ime i prezime i zaustavio se. Nije bilo nikoga od mojih da mi čestita, ali u takvom trenutku to uopće nije bitno. Dobio sam medalju i te minute dok stojiš u cilju i piješ enormne količine vode i jedeš naranče, čestitaš ostalima koji tamo sjede i upoznaš preostale koje nisi do tada stigao, i nisi ni svjestan što si uspio napraviti neovisno o nekom rezultatu su one najljepše minute za koje se isplati dati sve od sebe na svakom treningu prije i tijekom utrke.
Trčanje (21.1km) - 2h:03min
Ukupno vrijeme - 5h:52 min - E sad da li sam mogao imati bolje vrijeme i da li sam mogao brže? Možda sam mogao i nekoliko minuta brže, ali nakon 16km trčanja sam razmišljao koliko sam samo trenirao ove godine (izostavim li sve utrke), a rijetko kad bih stao i rekao sam sebi: 'Bravo! Vidiš da možeš i da uspijevaš! Trčao sam možda za neke sporo, ali budući da je meni PB u polumaratonu još uvijek 1:45, nakon 90km takvog bicikla meni je na kraju 2:03 dobro. Uglavnom imam još vremena i prostora za još bolje rezultate, ali ovakve utrke su odlične jer me i evo drugi puta ove sezone sjetila na onaj početni cilj - zašto se uopče bavim sportom i to posebno lijepim sportom, triatlonom?!
Na utrci je pobijedio Jaroslav Kovačić, slovenski triatlonac (Triatlon klub Krško) i profesor tjelesne kulture, a izjavio je: 'Zmagati na tem triatlonu Loveman na Bledu je zame zagotovo največja lovorika. To je največji triatlon v Sloveniji. Zame potrditev, ko dolgo nisem zmogel na vrh. Tekaški del je bil mnogo težji, kot sem pričakoval. Po taki razdalji se občuti vsaka vzpetinica na poti okoli jezera. Na plavanju se res nisem naprezal, lovil sem le ritem Nemca Brunsa in Madžara Bajaia, vendar na kolesu nista mogla slediti. Tudi sam sem raje počakal skupinico, saj je kljub prepovedi zavetrja psihološko lažje slediti kljub desetim metrom dolgi razdalji kot sam držati visok ritem. Vzpon z Jesenic na Kočno pa je bil zares zahrbten. Mislil sem, da bo počil okvir, tako sem se lomil v tisti breg. Navzdol proti Bledu sem bil raje previden, zato sta mi Mori in Jure Majdič ušla, a sem vedel, da ju bom v teku hitro ujel.' Kod žena je naša Željka Šaban završila kao treća, a Iva Tomić peta.
Njihov osvrt na utrku: Željka Šaban i Iva Tomić
Ostali hrvatski triatlonci koji su se natjecali su Vanja Canjuga (Tk 042 Varaždin), Ivan Gobin (Tk Zadar), Marko Rakovac (Tk Rovinj), Luka Mićanović i Marko Rafaj (Tk Petrinja), Denis Ćurčinski (Tk Zagreb), Zlatko Tomšić (Tk Jarun) i Veljko Brajković (Tk Albona Extreme).
Rezultati Loveman Bled 2011.

Organizator utrke je Triatlonski klub Trisport na čelu sa Mirom Kregarom. Svaka pohvala organizatoru, a posebno me se dojmilo što su ti svi ljudi koji su volontirali i brinuli se bilo na okrjepama bilo na okretima ili uz samu stazu tako animinirani da bih mogao reći da su svi zapravo triatlonci. Na primjer na trčanju sam uzimao okrjepu i usput sam razmijenio nekoliko riječi da bi me poslije u cilju vidio i prepoznao, pristupio mi kada sam gledao u prazno i još uvijek nepomično sjedio vjerojatno još nevjerujući da sam napravio dobru utrku i upitao me kako je bilo. Razgovarajući smo se upoznali i Klemen sa okrjepne stanice je i sam triatlonac koji je ove godine na svojem prvom Ironmanu u Klagenfurtu završio utrku s vremenom 10h i 47min.
Poslije utrke sam još malo sjedio i gledao okolo prelijepi krajolik, spremio stvari i opremu u auto i krenuo za Varaždin. Prije Ljubljane dogodila se nažalost teška prometna nesreća i autocesta je 20km bila zatvorena te sam se osjećao kao da sam se odmah vratio iz neke bajke u stvarnost. Vozio sam se puno duže i sporije u povratku, ali najviše zbog umora koji sam počeo osjećati u samoj vožnji. Definitivno nakon takvih utrka je bolje ostati i bar kratko se odmoriti.
Svoj skromni rezultat sam postigao za kolegu triatlonca koji je zbog smrtnog slučaja u obitelji bio spriječen da mi se pridruži na startu. I na kraju čestitam svima koji su se natjecali prošli vikend na bilokojoj triatlonskoj utrci u Bledu!

Fotogalerija Tomaža Rifla
Fotogalerija Edvarda Perka
Fotogalerija Triatlon kluba 3K Šport